Morala se dogoditi tragedija u zagrebačkoj školi da bi političari, po tko zna koji put, počeli tražiti odgovore na pitanja o sigurnosti koja su im odavno na stolu.
Planovi postoje
Da stvar bude gora, zahvaljujući stručnjacima na području sigurnosti, postoji cijeli niz dobro dokumentiranih studija o sigurnosti obrazovnih institucija u Hrvatskoj i EU, koje je odavno trebalo provesti. Jedan (ne i jedini) od takvih primjera je i lokalni projekt „Samobor siguran grad“ koji je 2006. godine izradio Željko Matejčić, (danas security manager u firmi Tara K9 Security, inače stručni suradnik portala Sigurno.info, o čemu više informacija možete naći OVDJE) u kojem su razrađeni svi detalji zaštite na području grada koje nalaže struka, a ipak nije proveden iz političkih razloga.
Procjena rizika, kontrola pristupa, video-nadzor, sigurnosne vježbe, edukacija osoblja i djece, suradnja s lokalnom zajednicom i policijom, detaljni protokoli koji opisuju sve vrste sigurnosnih prijetnji, što i tko u pojedinoj situaciji treba poduzeti, kao i sve ostale mjere potrebne da se obrazovne institucije zaštite na profesionalni način, odavno postoje i spremne su za provedbu. Sada, nakon tragičnog događaja u osnovnoj školi Prečko u Zagrebu, preko noći se traže hitna riješenja.
Površne instant rasprave o nekim detaljima kao što su brave, vrste sigurnosnih ulaznih vrata i vještine koje bi zaštitari u školama trebali imati neće puno pomoći. Umjesto toga, postojeće planove sigurnosti vlast treba financirati (prema izjavama iz Vlade to nije problem) i pobrinuti se za provedbu.
Uz to, nije pitanje samo ulaska u zgradu škole, jer pravi plan sigurnosti uključuje i određivanje zaštite perimetra uključujući školsko dvorište (napad na djecu može se dogoditi i na otvorenom prostoru), u suradnji s policijom nadzor okolice škole uključujući nadzor prometa. Naravno, ne mora uvijek biti riječ i nasilju, oružanom napadu ili potencijalnoj talačkoj situaciji. Djelatnici škole i učenici moraju znati pravila i vježbati postupke u slučaju poplave, požara, potresa, oluje, eksplozije ili prijetnje od opasnih tvari u okolišu, a imali smo prilike iskusiti i opasnosti od širenja zaraznih bolesti. Ako pravila zaštite na radu moraju poštovati zaposlenici na svojim radnim mjestima, moramo i našu djecu pripremiti na opasnosti koje ih čekaju u životu. To naravno ne znači da ih svaki dan moramo plašiti da će doći baba-roga, kao što nas starije redovito nadolazećim smakom svijeta i nikad viđenim nevremenom bombardiraju mediji. Zato se u naprednim društvima mogu naći materijali o sigurnosnim rizicima prilagođeni svim starosnim kategorijama.
Nove prijetnje
Istini za volju treba reći i to da su zbog činjenice da je ovo prvi takav slučaj u Hrvatskoj, dosadašnje procjene rizika najčešće vrlo niskom vjerojatnošću ocjenjivale mogućnost oružanog ili terorističkog napada na obrazovne institucije, pa je sada zbog globalnog ludila koje i nama kuca na vrata potrebno više pažnje usmjeriti na teža i ekstremnija kaznena djela. Osim toga, pokazalo sa da se dio procedura poput vježbi evakuacije u slučaju opasnosti pokazao uspješnim i olakšao izlazak učenika iz škole u trenutcima kada još nije bilo sigurno o kakvom se napadu radi.
Projekti Hrvatskog Crvenog križa pod nazivom „Sigurnije škole i vrtići“ i edukativna platforma „Sigurnija djeca“ također obuhvaćaju odgovore na neka pitanja koja s pravom postavljaju zabrinuti roditelji. No, međunarodne deklaracije, planovi i platforme koje se provode u EU, kao i gotovi projekti hrvatskih stručnjaka slaba su utjeha za žrtve napada i njihove roditelje. Naravno, sada će se isti političari koji su zakazali u organizaciji, financiranju i provedbi svih standarda sigurnosti – pojaviti kao spasioci i „riješiti problem“. Nadamo se ne samo do nove tregedije.
Što možemo sami?
Ipak, treba biti iskren, pogledati se u ogledalo i zapitati – koliko smo kao roditelji posvećeni sigurnosti svoje djece? Koliko roditelja na primjer veže djecu u auto-sjedalicu u skladu s propisima, koliko očeva djeci kupuje i bez nadzora im omogućuje upotrebu petardi i ostale pirotehnike, koliko s djecom razgovaramo (primjereno godinama) o izvanrednim situacijama u kojima bi se mogli naći, uključujući i nasilje u školi, koliko puta smo posprdno govorili o vježbama evakuacije ne samo u školi nego i na radnom mjestu, a da ne govorimo o tome kakav primjer svojim ponašanjem dajemo vlastitoj djeci koja nas gledaju i usvajaju obrasce ponašanja?
Zbog svega toga možemo:
> Angažirati se u školi i putem Vijeća roditelja zatražiti planove i protokol za slučaj izvanrednih situacija u školi, provjeriti jesu li svi zaposlenici educirani za njegovu primjenu, te potaknuti ostale roditelje na roditeljskim sastancima da se aktiviraju u pitanjima sigurnosti vaše djece.
> Inzistirati na provedbi standarda sigurnosti djece, zatražiti kontakt svog kvartovskog policajca i razgovarati o stanju sigurnosti u vašoj okolici.
> Inicirati uvođenje preventivnih programa protiv nasilja i zlostavljanja, pa ako takvi postoje – proučiti ih i provjeriti kako se provode, predložiti edukativne programe o nenasilju, rješavanju sukoba i emocionalnom upravljanju za učenike svih uzrasta, radionice za roditelje i nastavnike o prepoznavanju znakova nasilja ili mentalnih poteškoća kod djece.
> Razgovarati unutar obitelji i na način prilagođen uzrastu objasniti djeci kako postupati u opasnim situacijama u školi, kod kuće, na ulici, u prometu i drugim prilikama.
> Po potrebi zatražiti da škola organizira predavanje o sigurnosti djece na internetu.
> Sami poštovati sigurnosne propise o zaštiti djece.
> Uz stručnu pomoć izraditi procjenu rizika i mogućnosti zaštite svoje obitelji. Nacrt plana sigurnosti za vašu obitelj na primjer može izgledati ovako:
>> Kontakti telefoni članova obitelji (na papiru, imati ih uvijek kod sebe, bez obzira imate li ih već spremljene u mobitelu)
>> Kontakt bliskih osoba za hitne slučajeve (Ime i broj telefona bake, djeda, susjeda ili prijatelja kojem dijete može vjerovati).
>> Hitni brojevi i informacije (Policija: 192, Hitna pomoć: 194, Vatrogasci: 193, Jedinstveni hitni broj: 112)
> Plan postupanja u hitnim situacijama:
>> a) Ako je dijete u školi (slušati upute nastavnika i ostati miran, ne napuštati prostor škole dok se roditelji ili nadležni ne jave, kontaktirati roditelje ili skrbnike ako je sigurno).
>> b) Ako je dijete samo kod kuće (ostati unutar kuće ili stana, zaključati vrata i ne otvarati nikome osim poznatim osobama, kontaktirati roditelje i obavijestiti o situaciji).
>> c) Ako je dijete na ulici (potražiti sigurno mjesto (trgovinu, policijsku postaju, bolnicu), nazvati roditelje ili hitni broj (112), ostati na sigurnom mjestu dok ne stigne pomoć.
>> Dogovor o sigurnim lokacijama (unutar kuće/stana: sigurna soba ili podrum za sklonište u slučaju prirodnih nepogoda, izvan kuće: dogovorena lokacija u susjedstvu (npr. kuća prijatelja, igralište), vanjski kontakt – ako je moguće, imati dogovor s bliskom osobom koja živi u drugom dijelu grada ili mjestu za prihvat u slučaju evakuacije.
>> Dogovorite “Sigurnu riječ” za obitelj (odredite tajnu riječ koju će članovi obitelji koristiti u slučaju hitne situacije, na primjer „zvono“, kao signal da je situacija ozbiljna, u slučaju da ne možete otvoreno razgovarati).
>> Organizirati obiteljske simulacijske vježbe (ovisno o uzrastu to može biti i u obliku igre):
>> Simulirati situacije poput evakuacije zbog potresa ili postupanja u slučaju požara.
>> Preporučljivo je da provodite vježbe dva puta, ili najmanje jednom godišnje.
>> Provjera znanja djece (provjeriti znaju li djeca brojeve hitnih službi, adresu stanovanja i važne kontakte).
> Pravila za sigurnost na internetu:
>> Ne dijeliti osobne podatke online.
>> Ne komunicirati s nepoznatim osobama.
>> U slučaju uznemiravanja odmah obavijestiti roditelje.
> Dodatni savjeti:
>> Poštujte sigurnosne protokole:
>> Uvijek koristite sigurnosne pojaseve u automobilu.
>> Pazite na sigurnost u prometu.
>> Osigurajte dom (provjeriti brave na vratima i prozorima, imati osnovnu opremu za prvu pomoć, po potrebi zatražite savjet stručnjaka za tehničku zaštitu, odnosno postavljanje video-nadzora i protu-pravalnih sustava).
Sve su to pitanja vezana uz kulturu sigurnosti koja nam nije baš na visokoj razini, pa je i to tema za razgovor. Zato su stranice portala Sigurno.info jedan od načina da pokušamo potaknuti razmišljanje o vlastitoj i sigurnosti svoje obitelji i bližnjih.
(Ilustracija: Freepik AI)